OKO KLEKA ČAROBNOGA


       Klek (1181 m n/m) je planina izdvojena iz masiva Velike Kapele kojoj pripada. U svojoj blizini nema vrhunaca koji bi s ikoje strane ometali veličanstven pogled na nju i isto takav vidik s nje. Svojom nevelikom visinom u odnosu na podnožje ogulinskog kraja (oko 300 m) doima se znatno višom nego što ustvari jeste. Svojim oblikom i vršnom stijenom koja izrasta u okomitu 200 metara kamenitu glavu, te siluetom čovjeka u ležećem položaju s pomalo skvrčenim nogama i uzdignutim stopalima, što su ustvari stijene zvane Klečice (1062m), Klek doista raspaljuje ljudsku maštu. On je posebno dojmljiv i strahopoštovanja vrijedan kada vršnu stijenu prekriju tmasti oblaci u kojima sijevaju munje, a gromovi triješte ogulinskim krajem. Razumljivo je da običan narod ovoga kraja koji je mukotrpno radio u prošlosti da bi osigurao kakav takav život sebi i svojoj porodici nije imao nikakvih poriva ni vremena da se bespućem penje na Klek i uživa u veličanstvenim vizurama, a nije znano koliko je to u davna vremena moglo za pojedinca biti pogibeljno. Ivan Valvazor, poznati povjesničar i putopisac iz 17. vijeka opisuje Klek kao istaknuti vrh poznat u narodu po pričama o klečkim vješticama. Stotinu godina nakon Valvazora proputovao je ovim krajevima na svome konjiću francuski učenjak Baltasar Hacquet koji u svojoj knjizi Plantae carniolicae 1782.g. spominje neke rijetke biljke ubrane na Kleku. Izgleda da je on prvi istraživač Kleka, ali na samom vrhu vjerojatno nije bio što se može zaključiti iz njegove knjige Oryctographia carniolica, gdje tvrdi da je uspon na vrh nemoguć radi neprolaznih stijena. Tko se prvi uspeo na vrh Kleka danas je to nemoguće utvrditi. Najstariji spomen nađen u literaturi odnosi se na saskog kralja Fridricha Augusta II, poznatog amatera botaničara koji se 1838. godine uspeo na Klek obilazeći hrvatske planine u pratnji ogulinskog časnika Josipa Jelačića, kasnijeg hrvatskog bana. Toliko od ono malo postojećih povijesnih crtica, ali mnoge legende i priče o Kleku snažno žive u ogulinskom kraju. Najzanimljivije je da narod uvijek nađe rješenje za ono što mu je nedostupno i nepoznato, pa se obilato služi izmišljanjem i prepričavanjem.

       Kako je nastao Klek? Odgovor je narod ogulinskog kraja zadivljujuće riješio. Klek je bio jedan od naših starih slavenskih bogova. Pomalo se vrzmao oko žene Perunove, a taj ga je silnik počeo goniti. Klek je bježao, sve se više umarao i na mjestu današnje planine Perun ga je sustigao i strijelom pogodio u nogu. Od umora i boli, a posebno od straha Klek je pao i skamenio se. Otud lik Kleka kome se vidi glava, skvrčene noge i uzdignuta stopala, one spomenute stijene Klečice. Od krvi koja je isticala iz Klekove noge nastao je Klečki potok. Taj potok nikada ne presušuje. Ima četiri imena. U vršnome dijelu podno stijene Kleka naziva se Klečki potok, u srednjem dijelu gusto obrašten šumom bukve zove se Crni potok, a u donjem dijelu Rakov ili Marin potok. Ulijeva se u rječicu Vitunjčicu. Još i danas u njemu obitava potočna pastrva i potočni rak. Taj potok do sela Turkovića ima status pitke vode, što je razumljivo, jer rak i pastrva žive samo u vodama prve kategorije. Tko želi do srednjeg dijela Klečkog potoka mora se spustiti nemarkiranim, ali zadivljujućim spustom od doma na Kleku preko Klečke velike špilje u onaj predio koji je gusto obrastao bukovom šumom. Tu potok ima brojne slapove visine do dva i tri metra, podno kojih su predivna mala jezerca. Pravi je užitak ljeti, kad ste znojni od napora, skinuti sve sa sebe i u onoj prirodi stati kao od majke rođeni podno slapa koji vas velikom količinom vode zalijeva i pere, a onda se odmarati ležeći na šljunkovitoj obali i sanjariti u prekrasnoj šumskoj tišini i uspavljujućem šumu slapa.

       Narod se kune svim i svačim da je istinita sljedeća narodna legenda koja glasi: Klečka se stijena svake stoljetnice otvara. U otvoru stijene nalazi se hrpa dukata, na njoj spava sklupčana zmija. Nađe li se koji hrabar momak i poljubi zmiju, ona će se istog trenutka pretvoriti u prekrasnu djevojku, voljnu da se uda za tog mladića. Hrpa dukata bit će dakle stogodišnji miraz svakom hrabrom mladiću. I ja sam doživio okruglu stoljetnicu, nažalost nisam više bio mladić pa nisam ni imao izgleda da se oženim!

       Ivanje, Ivan-dan, dan svetog Ivana Krstitelja ima drugačiju povijest, kao nekada izuzetan dan u našem starom slavenskom vjerovanju. Na taj su se dan, o ljetnom solsticiju palili krijesovi na obližnjim brežuljcima ponad naselja. Momci preskakuju vatru, prave se važni pred djevojkama. Seoske djevojke bacaju cvjetne vjenčiće prema vrhu krova kuće koji je od šindre. Od mjesta gdje se vjenčić zaustavio broje se redovi šindre, pa koliko je redova nizvodno, toliko će godina djevojka još biti neudata. Ako vjenčić padne s krova , djevojka će se već ove godine udati. No to je samo jedan dio priče. Na Ivan-dan se na Kleku skupljaju vještice iz cijeloga svijeta, a stiže i Lucifer, glavni meštar. Gore se pleše vrzino kolo, pjeva se, veseli sve do jutra. Klekom odzvanja vriska i razliježe se cijelim ogulinskim krajem. Nije čudo da se spominju takvi prizori, mora daje za prve ljetnje oluje slika gromova i grdnih oblačina doista sličila vrzinu kolu i paklenskoj zabavi. Iako su ovo legende, istina nije bila daleko od jezivih priča. U muzeju grada Zagreba postoje sudski spisi o ispitivanju takozvanih vještica koje su tu saslušavane. Te su žene pod mukama priznavale da su letjele na Klek i plesale tamo s drugim .vješticama. Nisu one letjele, već su upotrebljavale vještičju mast koja se spravlja od naših gorskih biljaka. Recept je sljedeći: uberu se zreli plodovi velebilja (beladone). To su dosta krupne otrovne crne bobe. Izgnječe se i pomiješaju s maslacem ili svinjskom mašću, a njom se mažu prepone i pazuha. To zatim dovodi do halucinacija, i osoba ima osjećaj da lebdi. Onda ni do vrha Kleka nije daleko. Nije preporučljivo probati, velebilje je uz još neke vrlo škodljive gorske biljke veoma otrovno. Ali priča ima još. Nisu samo vještice letjele na Klek. Neki je kovač navodno namazao metlu i kolo kolovrata tom istom mašću i tako je poletio na Klek gdje se cijelu noć zabavljao s vješticama. A postoji priča i daje neka baba iz Stativa pored Karlovca noću pretvarala svoga čobana u konja i na njemu svake noći letjela na Klek. Pa kako je izdržao jadan? Najzanimljivije je da spomenuti Valvazor ostavlja traga o tim narodnim pričama, pa čak na kraju dodaje da je to možda i istina!? Pričama oko Kleka nije odolio ni Dragutin Hirc. Evo što je čuo od ljudi ogulinskog kraja: Među gričem i planinama ima zmija, među kojima se osobito ističe pepeljuša, koju zovu krunašica. Ovu je zmiju jedan seljak ovako opisao: pogana je to zmija, ima široku glavu, na njoj čunj ka svinja i pisasta je. Vukelić Mile iz Vukelić varoša ubio je jednu takovu zmiju koja je poslije toga živjela još tri dana. Kad je zmija istrunila imala je rebra kao ovca, a glavu kao goveče. Neki je seljak vidio zmiju kako puzi od Klačnice u Janja Goru. Bila je kao greda velika i kao stožina debela (što će reći da su nekad u ogulinskom kraju doista živjeli veliki guževi kakvi se sad vide samo uz priobalje, opaska pisca članka). Mile Kurteš vidio je jednom zgodom u uzanom šumskom prodolu gdje je pasao koze do stotine zmija. Jedna najveća, reče, sigurno bijaše mati, imala je glavu kao pašče. Druge manje bile su jednake i kao štap debele. Toliko bilježi Hirc.

       Susjeda pisca ovog članka, Ruža iz Skrade pored Saborskog ispričala je sljedeću priču: Neka je zmija ujedala blago na pašnjacima i blago je ugibalo. Ljudi se dadoše u potragu, nađoše zmiju i odsjekoše joj glavu. Međutim i dalje je blago ugibalo. Sljedećom potragom nađoše zmijinu glavu u odbačenom rogu iz kojeg je i dalje napadala blago. Ruža se kune u sve svece da je to istina. I to bi bio kraj priča i legendi oko Kleka, a ipak je zanimljivo da ne postoje narodni prikazi vještica u ružnome svjetlu, moglo bi se reći baš suprotno. Isto tako priča se da postoje još i vile planinkinje, lijepe žene obučene u bijele haljine, sa sposobnošću da lete. One rado pomažu ljudima, samo ih ne smijemo slijediti, jer ako bi bile otkrivene u obitavalištu ljuto bi se osvetile i gađale progonitelje svojim strijelama.

       Često sam bio domar na Kleku. U rano jutro, penjući se stazom u šumi kroz jutarnju izmaglicu, vidio sam kako nešto prolijeće kroz krošnje stabala. Brzo je nestalo i nisam mogao utvrditi što je. Jesu li bile vile, ne znam. Toliko od mene o čarobnom Kleku, dođite i doživite bar trun od svega!

 

 

Miljenko Pavešić